Svibanj 2018
Kad se god spremam održati
prezentaciju za otuđene roditelje, žarko želim poziv od organizatora
prezentacije u kojem me radosno izvještava, "Linda, tvoja je prezentacija
otkazana. Sve su prezentacije tvojih kolega također otkazane. Više nam nisu
potrebni specijalisti za otuđenje od roditelja. Ti i tvoje kolege svojim ste
radom postigli to da ste ostali bez posla. Svijet se iznenada probudio; to
znači da su se stručnjaci koji interveniraju u pitanjima roditeljske skrbi
prosvijetlili. Ti su stručnjaci doživjeli trenutak spoznaje. Oni sad potpuno
prepoznaju ono što djeca koja nisu otuđena oduvijek znaju i što odlučno i
nepobitno pokazuju u svojem ponašanju: da djeca ne odbacuju roditelje – čak ni
roditelje koji ih zlostavljaju!” Organizator nastavlja slavodobitno govoriti da
se već dugo očekuje iznenadno shvaćanje te poruke djece koja nisu otuđena – da
djeca ne odbacuju roditelje – čak ni roditelje koji ih zlostavljaju. Odgovaram
organizatoru, “Ipak je bolje kasno nego nikad.”
No, nažalost, nisam dobila takav
poziv. Žalosno je da previše stručnjaka koji interveniraju u slučajevima
roditeljske skrbi još uvijek spava za volanom. I, otvoreno govoreći, ja to ne
razumijem. Zbunjuje me, zato što se u svojem iskustvu rada s 3000 zlostavljane
i zanemarene udomljene djece, ne mogu sjetiti niti jednog slučaja da je dijete
odbacilo roditelja. Upravo obrnuto, ta se djeca povezuju sa svojim roditeljima
– kao što je Amy Baker napisala u svojoj knjizi Bonded to the Abuser[i].
Postojana rješenost zlostavljane djece da se povežu sa svojim roditeljima
zlostavljačima ima korijene u brojnim psihološkim čimbenicima. Fokusirat ću se
na nekoliko njih: time što vjerujemo da smo pola svoje majke i pola svojeg oca,
ako smatramo da je jedan od naših roditelja loš, smatrat ćemo da smo mi loši, i
ako nas je roditelj zlostavljao, vjerujemo da je to zato što mora biti da smo
mi loši. Misliti o sebi kao o lošoj i zloj osobi jest protivno našim
instinktima. Zato, umjesto da odbace svoje roditelje, zlostavljana se djeca
povezuju sa svojim roditeljima zlostavljačima da bi zadobila roditeljsko
odobravanje i ljubav u nadi da će započeti process poznat kao razrješenje
negativne percepcije sebe kao zle i loše osobe. Štoviše, zbog dugog perioda
ovisnosti djece o roditeljima, preživljavanje ovisi o tome da u našem životu
roditelj bude značajno prisutan. Iz toga je razloga želja za roditeljem dio
instinkta za preživljavanjem. Tako je, dio instinkta za preživljavanjem jest
potreba za roditeljem te je stoga suštinski protivno instiktu djeteta da odbaci
roditelja. Ima li netko tko bi osporavao da se djeca vode instinktima? Ne mogu
dovoljno snažno naglasiti koliko je snažan instikt prema roditelju zato što je
to instinkt za preživljavanjem.
Koliko je teško djelovati
protivno instinktu za preživljavanjem? Pokušajte uvjeriti neku emocionalno
stabilnu osobu da počini samoubojstvo! Ipak, nemojte to raditi kod kuće, vaš bi
partner/partnerica mogli krivo protumačiti vaše stvarne motive! No, za
ozbiljno, i to nije potrebno ni reći, normalna, emocionalno stabilna osoba ne
bi nikad pokušala uvjeravati nekoga da počini samoubojstvo. I logično slijedi
da normalni, emocionalno stabilni roditelj ne bi nikad pokušao manipulirati
svojim djetetom s ciljem da ono odbaci drugog roditelja!
Vratimo se ponašanjima
zlostavljane i udomljene djece. Ona u biti štite svoje roditelje zlostavljače
na način da proživljeno zlostavljanje minimiziraju ili poriču. Često sam čula
njihove defenzivne komentare poput, “Mama mi nije slomila ruku, pala sam s
ljuljačke.” “Tata me nije opekao, pokušavao sam dohvatiti keks preko
štednjaka.” Dva pitanja koja udomljena djeca najčešće postavljaju bila su, “Kad
će me sljedeći put posjetiti?” i “Kad mogu ići kući?”
Ponavljam, zavrti mi se u glavi
kad stručnjaci koji interveniraju u slučajevima roditeljske skrbi nisu u stanju
razmišljati temeljem znanja o ponašanjima udomljene djece i ta znanja
primijeniti u slučajevima kad se djeca djeca ponašaju na način da odbacuju
podobnog roditelja u situaciji razdvajanja ili razvoda roditelja. 3000
zlostavljane i udomljene djece naučilo me je da dijete na koje se ne
vrši pritisak neće jednostavno odbaciti roditelja – čak ni roditelja
zlostavljača. Ne može svako od 3000 djece biti u krivu.
Nažalost, imamo podvojeni pristup
– jedan u socijalnoj skrbi za djecu, a drugi u zaštiti djeteta razvedenih
roditelja. Naš je pristup zaštiti djeteta razvedenih roditelja iracionalan,
neobjašnjiv, nepravedan i protivan standardu najboljeg interesa djeteta.
Objasnit ću: roditeljska prava osuđenog roditelja zlostavljača pažljivo su
zaštićena pomoću sustava udomljavanja, no roditeljska prava podobnih roditelja
koji se razvode često nisu zaštićena i prečesto ih sustav roditeljske skrbi
potkopava. Kako je takav podvojeni pristup moguć? Savezni zakoni poštuju i
provode prava osuđenih roditelja zlostavljača – dok su prava podobnog roditelja
prepuštena na milost i nemilost roditelja otuđitelja koji ih gotovo uvijek
gazi. Savezni zakoni nadziru pružanje usluga udomiteljstva. I, prepoznajući da
je za djecu kad su roditelji značajno prisutni u njihovu životu, savezni zakoni
agencijama za udomiteljstvo propisuju da dijete svojeg osuđenog roditelja
zlostavljača viđa najmanje jednom tjedno, iako ti susreti u nekim slučajevima
mogu biti uz nadzor radi zaštite djeteta. Savezni zakoni propisuju da agencije
za udomiteljstvo ne samo da trebaju savjetovati već i poštovati želje roditelja
zlostavljača koje se odnose na obrazovanje djeteta, zdravstvenu skrb i
društvene aktivnosti. I zaista, kao pomoćnici ravnatelja udomiteljstva i
usvojenja u Nassay County New York, nije mi bilo dopušteno potpisati privolu
niti za odlazak djeteta na školski izlet dok djelatnik na slučaju nije uložio
poseban trud da bi dobio potpis roditelja na obrascu škole kojim dopušta
odlazak djeteta na taj izlet. Isto se odnosilo i na godišnje odmore izvan
države koje bi udomljeno dijete provelo s udomiteljskom obitelji. I, ako bi
biološki roditelj odbio potpisati dopuštenje koje se odnosi na obrazovni,
medicinski ili društveni postupak ili događanje, agencija je morala poštovati
želje toga roditelja. Ako ih ne bi poštovala, od agencije se zahtijevalo da
dokumentira kako je to da agencija nije ispoštovala želje roditelja bilo u
najboljem interesu djeteta.
Savezni zakoni koji propisuju da
se mora poštovati i provoditi roditeljska prava osuđenih roditelja zlostavljača
temelje se na prevladavajućem konsenzusu da se na taj način radi u najboljem
interesu djeteta. Tijekom svojeg rada u udomiteljstvu otkrila sam da su djeca
koja su postigla najbolje ishode bila ona čiji su roditelji ostali značajno
uključeni u njihov smještaj i čiji su roditelji surađivali s agencijom u izradi
trajnih planova.
Nemam objašnjenje zašto sustav
zaštite djece podobnih razvedenih roditelja ne podržava prava tih roditelja bar
u onoj mjeri u kojoj podržava prava roditelja zlostavljača.
Postoje i drugi načini na koje je
sustav zaštite djece razvedenih roditelja neobjašnjivo iracionalan i protivan
najboljem interesu djeteta. Stalno djecu šaljemo terapeutima zbog neriješenih
problema s ljutnjom na vršnjake i zato što nisu u stanju riješiti međusobne
sukobe s njima. Smatramo neprihvatljivim da djeca rješavaju međusobne sukobe na
način da emocionalno odbacuju svoje vršnjake. A ipak, sustav skrbi za djecu
razvedenih roditelja prihvaća i dopušta da dijete nastavlja mrziti roditelja i
odbaci odnos s roditeljem – odnos koji je toliko važan za dijete da znanstvena
zajednica smatra da je značajan odnos s roditeljem suštinski bitan za djetetovu
kratkoročnu i dugoročnu prilagodbu u širokom spektru psihološke, spoznajne i
interpersonalne sfere.
Naš sustav skrbi za djecu
razvedenih roditelja nerazumno daje djeci pravo da odlučuju kad i hoće li imati
odnos s roditeljem – iako je djetetovo kognitivno i emocionalno funkcioniranje
nezrelo i ugroženo - u smislu da dijete
ne može pretpostaviti koje su posljedice nepostojanja roditelja u njegovu
životu. Niti je dijete u stanju znati što je u njegovu najboljem interesu.
Kontraintuitivno, sustav skrbi o djeci razvedenih roditelja dopušta djeci
donošenje suštinski bitnih odluka o odnosu s roditeljem – iako djeci nije
dopušteno odlučiti hoće li pohađati školu ili otići na liječnički pregled. Nema
opravdanja za to što sustav skrbi o djeci razvedenih roditelja djeci prepušta odgovornost
za takve odluke koje mijenjaju život, poput odluka o odnosu s roditeljem. A u
slučajevima otuđenja bismo posebno trebali slijediti promišljanje koje je
izložio Jaime Rosen u svojem radu za Family Court Review pod naslovom, “Posebni
skrbnik/odvjetnik djeteta i otuđeno dijete: Pristup rješavanju etičke dileme u
slučaju smanjenih sposobnosti.”[ii]
Rosen ispravno tvrdi da otuđenom djetetu – zato što je pod utjecajem roditelja
otuđitelja koji njime manipulira – nedostaje slobodna volja i sposobnost da
izrazi svoje istinske osjećaje. U takvim slučajevima Rosen smatra da posebni
skrbnik/odvjetnik djeteta time dobiva osnove da presudu zamijeni željama
djeteta.
Nešto je vrlo trulo u državi
Danskoj. I u našem sustavu skrbi o djeci razvedenih roditelja.
Reference:
Baker, A. J. L. &
Schneiderman, M. (2014). Bonded to the abuser: How victims make sense of
childhood abuse. New York, NY: Roman and Littlefield.
Rosen,
J. (2013). The child’s attorney and the alienated child: Approaches to
resolving the ethical dilemma of diminished capacity. Family Court Review,
51(2): 330-343.
________________________________
Poveznica na izvornik:
Linda Gottlieb – What we can learn from the non-alienated child
https://www.facebook.com/LJKase/posts/1250829781714160
* Family/Relationship Therapist Dix Hills; Dr.
Gottlieb is the author of a book on parental alienation syndrome, published in
2012. Više o autorici na poveznici (copy-paste):
http://endparentalalienation.weebly.com/about-linda.html
[i] Povezani sa zlostavljačem
[ii] izvornik: “The
child’s attorney and the alienated child: Approaches to resolving the ethical
dilemma of diminished capacity.”
